akaid

“ARŠ I KURSI SU ISTINA”

Allah, dž.š, kaže: “Gospodar Arša, Uzvišeni” (El-Burudž, 15), 'Kursijj Njegov obuhvata i nebesa i Zemlju” (El-Bekara, 255) Po nekima su Arš i Kursijj jedno, medutim, ispravno je da Kursijj nije Arš. Poslanik, s.a.v.s, kaže: “Kursijj je mjesto stopala nogu (Allaha dž.š)” “Kursijj, u odnosu na Arš, je kao obicna željezna halka bacena u pustinji.” Mnogi iz prvih generacija muslimana (selefa) smatrali su da Kursijj predstavlja stepenice koje vode na Arš.

Što se Arša tice, dio ucenjaka kelama smatra da je okruglog oblika i da obuhvata sva stvorenja sa svih strana. Medutim, to najvjerovatnije nije tacno, jer se u hadisu navodi da Arš ima stubove i da ga nose meleki. Poslanik, s.a.v.s, kaže: “Tada ce se svi ljudi onesvijestiti (pomrijeti), a ja cu biti prvi koji ce se ponovo osvijestiti (biti proživljen). Kada dodem sebi ugledacu Musa’a kako se drži za jedan od stubova Arša.”

Arš, u arapskom jeziku, znaci vladarev prijesto. Allah, dž.š, kaže, kada govori o Belkisi: ' Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svacega dato, a ima i prijesto velicanstveni.” (En-Neml, 23) Pošto je Kur’an objavljen na arapskom jeziku, iz ajeta i hadisa koji govore o Aršu može se razumjeti da se radi o prijestolju koje ima stubove, a kojeg nose meleki. Allah, dž.š, kaže: ' i meleki ce na krajevima njegovim stajati, a prijesto Gospodara tvoga ce tog dana iznad njih osmorica držati.” (El-Hakka, 17) “I vidjet ceš meleke kako prijesto okružuju, velicajuci i hvaleci Gospodara svoga...” (Ez-Zumer, 75)
Isto tako, neispravno je alegoricno tumacenje Arša kao Allahove, dž.š, moci ili vladavine, jer to tumacenje ne odgovara Allahovim, dž.š, rijecima: “...a prijesto Gospodara tvoga ce tog dana iznad njih osmorica držati.” “...a Njegov prijesto je iznad vode bio...” (Hud, 7) I rijecima Poslanika,s.a.v.s: “Kada dodem sebi ugledacu Musa’a kako se drži za jedan od stubova Arša.” Zato je prece ostaviti alegoricno tumacenje i ne baviti se spoznajom suštine stvorenja. Naprotiv, nama je obaveza u sve to vjerovati, jer se iz ajeta i hadisa razumije da se radi o najvecim stvorenjima koje je Allah, dž.š, uopce stvorio i njihovu pravu stvarnost ne zna niko drugi mimo Svevišnjeg Allaha.

ALLAH NITI ŠTA DRUGO NIJE POTREBNO

Allah, dž.š, kaže: “...jer Allah sigurno može bez svih svjetova biti.” (El-Ankebut, 6) To je jasan dokaz da Allah, dž.š, nije stvorio Arš radi potrebe za njim, nego iz razloga koji su samo Njemu poznati.
“ON OBUHVATA SVE” - svojim znanjem, mocu i velicinom. Ne kao što posuda (u kojoj se drži biser) obuhvata biser, jer to podrazumijeva udubljenje, mjesto i spajanje, a sve to nije nemoguce kada je u pitanju Svevišnji Allah. “I IZNAD TOGA.” Tj, iznad svega. Njegovo znanje i i Njegova moc su iznad svega. Allah, dž.š, kaže: '...i jedini On vlada robovima Svojim; On je Mudar i Sveznajuci.” (El-En’am, 18) “Allahu se klanja sve živo na nebesima i na Zemlji, u prvom redu meleki, i oni se ne ohole, boje se Gospodara svoga nad sobom, i cine ono što im se naredi.” En-Nahl, 49-50) Ovaj ajet jasan je dokaz da je Allah dž.š, iznad (fevka) svojih stvorenja.

“LJUDI NE MOGU DA GA DOSEGNU”, tj. ljudi ne mogu da ga dokuce svojim razumom, vidom niti bilo cim drugim, a On svojim znanjem, vidom i svojom moci obuhvata sve.

“ALLAH JE UZEO IBRAHIMA, A.S, ZA SVOG PRIJATELJA PRISNOG”. To je odgovor Džehmijjama koji poricu istinsku uzajamnu ljubav, tvrdeci da ljubav ne može biti izuzev medu identicnim. S obzirom da nema nikakve slicnosti izmedu Vjecnog i stvorenog, ni ljubav medu njima nije moguca. Odgovor na tu tvrdnju je: Allahova, dž.š, ljubav i prisno prijateljstvo jesu Njegova svojstva kao i sva ostala svojstva koja Mu pripadaju na Njemu dostojan nacin.

Kada je Allah, dž.š, uzeo Ibrahima, a.s, za svog prisnog prijatelja, Ibrahim, a.s, je od Njega tražio da mu pokloni hairli dijete, pa mu je Allah, dž.š, podario Ismaila. Ismail, a.s. uzeo je dio srca Ibrahimova, a.s, pa se pojavila ljubomora onoga koji voli prema srcu onoga koga voli. Kako da u njegovom srcu bude mjesta za drugog? Tada Allah, dž.š, nareduje Ibrahimu, a.s, da zakolje svoga sina Isma’ila, a.s, kako bi pokazao istinsku ljubav i prisno prijateljstvo koje je prece od rodenog djeteta. Nakon što se Ibrahim, a.s, predao naredbi svoga Gospodara i krenuo da zakolje svoga sina, potvrdujuci prednost prisnog prijateljstva (hulleta) nad rodenim sinom, Allah, dž.š, poništava datu naredbu i otkupljuje njegovog sina velikim kurbanom. Od tada klanje kurbana postaje sunnetom (praksom) njegovih sljedbenika do Sudnjeg dana.
Mu’tezile i džehmijje poricu razgovor Allaha, dž.š, sa Musaom, a.s. Prenosi se da je neko rekao Ebu Amru b. Alau , jednom od sedmerice poznatih ucaca: “Hocu da mi prouciš: “Ve kellemellahe Musa” tako da Musa bude onaj koji je govorio. Ebu Amr mu odgovori: “Pretpostavimo da sam ovaj ajet proucio tako, a šta ceš uraditi sa rijecima Allaha dž.š: “I kad Nam Musa dode u odredeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori...” (El-A’araf, 143) Tada je mutezilija ostao bez teksta.

Zbog toga je imam Tahavija ovdje rekao: “GOVORIO JE MUSAU, A.S. Tu recenicu autor potvrduje definitivom rijeci govor, isto kao što je to potvrdeno u Kur’anu, da bi se sa sigurnošcu ustvrdilo da je govor istinsko svojstvo Allaha, dž.š, a ne alegorija, jer se alegorija, u arapskom jeziku, nikada ne potvrduje.
“OVO VJERUJEMO, TVRDIMO I PREDAJEMO MU SE.”
“VJERUJEMO U MELEKE”, da su oni prefinjena duhovna bica koja imaju svoj lik i koja se spuštaju i uspinju, Allahovom, dž.š, voljom. Oni nisu zvijezde pokorne, niti duhovi, kako tvrde pripadnici zabludjelih sekti. Dokaz za to su brojni (mutevatir) hadisi. Razum prihvata cinjenicu da Allah, dž.š, može stvoriti svaku tvar u bilo kom obliku i dati joj život.

Meleki su plemenita, pocašcena bica koja je Allah, dž.š, stvorio kao dokaz svoje moci, a ne iz potrebe za njima. Stvorio ih je da mu budu pokorni, a ne da mu u bilo cemu pomažu. Stalno Ga velicaju, nocu i danju i u tome nimalo ne posustavaju. Neke od njih je zadužio za dostavu objave ljudima, druge za kišu, trece za pisanje ljudskih djela, cetvrte za uzimanje ljudskih duša i tako dalje.

“VJEROVJESNIKE”, da ih je Alah dž.š, odabrao za poslanstvo i dostavu Njegove objave i da ih je pocastio posrednickom ulogom izmedu Sebe i njih u dostavi objave. Oni sami su svjesni te cinjenice kroz posebnu moc koju im je Allah dao da bi to mogli izdržati.

Poslanstvo se ne može postici, nego je to iskljucivo Allahov dar koji On daje kome hoce od Svojih robova. Allah, dž.š, kaže: 'A Allah dobro zna kome ce povjeriti poslanstvo Svoje.” (El-En’am, 124) Poslanici su zašticeni od iskrivljenja i izmjene objave i bilo kakvog grijeha i zablude i od svega što bi bio razlog nedostatka ili greške (u domenu dostave objave).

“OBJAVE KOJE SU OBJAVLJENE POSLANICIMA” da su to Allahove, dž.š, rijeci koje su oni od Njega direktno culi, bez ulaska u pitanje kako je to bilo, ili putem meleka koji je bio zadužen za dostavu Objave.

“I TVRDIMO DA SU SVI VJEROVJESNICI BILI NA JASNOJ ISTINI” u svemu onome sa cime su došli od Gospodara svih svjetova. Potvrda za to su mu’džize koje su se njima desile, a koje su iznad ljudskih mogucnosti. O njima nas je tevatur predajom obavijestio veliki broj prenosilaca tako da je nemoguce da se oni dogovore u laži. Potvrda njihove istinitosti su i rijeci Kur’ana, koje su po svojoj vrijednosti iznad svakog ljudskog govora, tako da ljudi nisu u stanju da nacine niti jednu suru identicnu njegovoj. Isto tako, dokaz njihove istinitosti su vijesti o kojima su nas obavijestili, a koje su se tek poslije desile, upravo onako kako su nam ih prenijeli. Allah, dž.š, kaže: 'A rijec Naša je davno recena o robovima Našim, o poslanicima: “Oni ce biti, doista, potpomognuti.” (Es-Saffat, 171-172)

Iman u sve spomenuto je stroga obaveza zbog rijeci Allaha, dž.š,: “Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove...” (El-Bekara, 285) i rijeci Poslanika, s.a.v.s, u odgovoru Džibrilu: “Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, knjige, buduci svijet i da sve što se dešava, od dobra ili zla, biva Njegovom voljom i Njegovim odredenjem.” To su temelji imana u kojima su bili suglasni svi poslanici i u njih su istinski vjerovali samo njihovi sljedbenici.

“SLJEDBENIKE NAŠE KIBLE NAZIVAMO MUSLIMANIMA MU’MINIMA” - ovim rijecima autor ukazuje na to da su islam i iman isto. Pripadnicima kible smatraju svi oni koji za sebe tvrde da su muslimani, prema Kabi se okrecu (u namazu), i ništa od onoga sa cime je došao Poslanik, s.a.v.s, ne nijecu, iako su griješnici. Potvrda za to su sljedece rijeci autora: “SVE DOK GOD PRIZNAJU SVE SA CIME JE DOŠAO MUHAMMED, S.A.V.S, POTVRÐUJUCI ONO ŠTO JE REKAO I O CEMU JE OBAVIJESTIO” zato što mi znamo da oni priznaju sve ono sa cime je došao Poslanik, s.a.v.s, od dokaza i propisa, cujemo da oni vjeruju u jednocu Stvoritelja i Istinsku vjeru i vidimo ih kako se pridržavaju Allahove dž.š, knjige i Njegovih propisa. Mi uvažavamo to što vidimo, a Allahu dž.š, prepuštamo ono što oni u sebi kriju. Poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Ja sam poslat da pratim vanjsko ispoljavanje (ljudi), a (njihove) tajne preuzima Allah.” “Ko klanja kao što mi klanjamo, okrece se prema našoj kibli i jede ono što mi zakoljemo, on je musliman.”

Rijeci autora ukazuju na to da samo okretanje prema našoj kibli ne upucuje na istinski iman, jer mnogo je ljudi koji se okrecu prema našoj kibli a nisu u našoj vjeri, kao što su ekstremisti koji tvrde da je Alija, r.a., trebalo da bude poslanik, ili oni medu njima koji tvrde da je on bog. Zatim, kao što su kaderije koje tvrde da se dešavaju mnoge stvari bez volje Allaha, dž.š. Zatim, oni koji tvrde da svako ko ima slobodnu volju stvara (svoja djela), ili oni koji tvrde da Tvorac svemira ima tijelo u ljudskom liku. Zatim, oni koji tvrde da istinska ljubav, Allaha, dž.š, oslobada od obaveza, ili oni koji tvrde da je moguce spajanje i sjedinenje sa Allahom, dž.š, i tome slicno, od izjava onih koji su zalutali i nevjernici postali.

“O ALLAHU NE RASPRAVLJAMO”, tj. o Allahu, dž.š. i njegovim svojstvima ne govorimo bez jasnog dokaza. Mi u tome slijedimo Kur’an i poznate mutevatir hadise koje je islamska ulema jednoglasno prihvatila. Mi u tome koristimo logicke premise i zakljucke koji su produkt ljudske misli, bez dokaza iz Kur’ana, sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s. i rijeci njegovih ashaba koji su njegovi nasljednici i prenosioci njegovog šerijata, zato što je nemoguce Vjecnog, koji nije nastao, podvrgnuti tim pretpostavkama i pravilima.
Zatim, akaidska pitanja ne mogu se temeljiti na ahad predajama, zato što one ne upucuju na sigurno znanje , a osnov u vezi sa pitanjem Allahovih, dž.š, imena i svojstava je tevkif (samo objava).